Čudno je kako se sudbina umiješa u naše živote.Zamišljam što bi bilo da te godine nisam otišla na Vir, da ga nisam te večeri upoznala.Što bi bilo da jedne večeri nije sjeo pored mene i uhvatio me za ruku.Prvi put smo se poljubili na toj klupici, kad je noč već pala i mjesec obasjao more uz zvuk valova i miris borova...
Tada nisam niti sanjala da bi on mogao biti taj kojeg ću toliko voljeti, koji će toliko promijeniti moj život, koje će i mene isto tako voljeti, koji će mi biti oslonac u svemu i koji će doprijeti do mene kao nitko drugi...Imali smo svojih uspona i padova, teških i prekrasnih trenutaka, čak smo i prekinuli ali sudbina nas je opet spojila. Ne znam šta bi bilo da nije...Bojim se uopće razmišljati o tome. Taj prekid je učvrstio našu ljubav, poboljšao naš odnos, povezao nas na nekoj još i višoj razini. Zahvalna sam da imam takvog čovjeka uz sebe. Čovjeka koji je pošten, pažljiv, skroman, požrtvovan, nesebičan, osjećajan a opet čvrst oslonac.
Kad god padnem znam da će on biti tu i pružit mi ruku, znam da će me zaštiti kada god mi je zaštita potrebna, znam da i kada sam sretna da mogu računati da će se smijati sa mnom.
VOLIM SVOJU STIJENU!!!
